Zašto besplatna i javna domena?

Zašto nudimo naše videozapise i resurse kao javnu domenu? Pa, želimo odvojiti trenutak da odgovorimo na to, uglavnom za naše prijatelje poput nas iz bogatih, zapadnih zemalja. Priznajemo da većina ljudi može biti potpuno strana većina onoga što imamo za reći na ovoj stranici. I razumijemo da te koncepte nije lako shvatiti u kratkom vremenu. Ali usprkos tome pozivamo vas da čitate i molitveno razmotrite ovu filozofiju službe otvorenog srca, znajući da je naša namjera jednostavno ohrabriti i nadahnuti druge da nam se pridruže u modelu radikalne velikodušnosti. Nismo izmislili ovaj model, ali želimo podijeliti svoje putovanje otkrića i kako smo pokušali biti iskreni prema sebi u vezi s nekim od slijepih točaka našeg kulturnog trenutka.

Iako bi bilo lako započeti s hrpom tužnih statistika o tome koliko skupina ljudi kritično nema biblijskih izvora (možete pronaći dosta toga u The Christian Commons i ovdje), radije bismo započeli s onim što smo vidjeli u Sveto pismo. Na kraju krajeva, vjerujemo da davanje biblijskih izvora koji su potpuno besplatni, kako u smislu cijene tako iu smislu pravne licence, ne bi prvenstveno trebalo biti motivirano lošim osjećajem za ljude u drugim zemljama, već uvjerenjem da Biblija jasno pokazuje da je to prava stvar.

Mi smo, poput mnogih ljudi, odrasli slušajući klasične stihove poput Mateja 10:8: “Slobodno ste primili; slobodno dajte.” Ali nikada nismo razmišljali o tome koje su implikacije bile za službu evanđelja sve do prije nekoliko godina. I nismo znali pomiriti Isusove riječi s drugim učenjem Novoga zavjeta: “Radnik je dostojan svoje plaće” i “ne guši vola brnjicom dok gazi žito.” Veći dio života mislili smo da to znači da svatko može slobodno prodavati službu kako bi zaradio za život. Svi trebamo jesti i plaćati račune, a službenici evanđelja trebaju imati dovoljno da jedu i hrane svoju djecu. Dakle, mora da je ok da naplaćuju novac za biblijske resurse i učenje koje stvaraju, zar ne?

Ali nešto je u našim srcima stalno govorilo da ovo nije cijela priča. Željeli smo znati trebamo li tražiti svoju plaću od čovjeka, ili ovisiti o Bogu da primimo ono od čega trebamo živjeti kada je riječ o kršćanskoj službi.

Jedno od ključnih pitanja koje nas je Bog naveo da shvatimo jest da je radnik dostojan primati plaću od Gospodara žetve. To je potpuno drugačije od naplaćivanja same žetve za naš rad. Dakle, biblijsko načelo u Mateju 10 je da naš život treba osigurati Bog, kroz svoj narod koji slobodno podupire službu evanđelja iz obveze i zahvalnosti Bogu, a ne iz osjećaja obveze prema nama. Jednostavno vjerujemo Gospodaru žetve da će nas opskrbljivati dok obavljamo svoj posao. Ali ovo je teško. Naše je iskušenje reći u našim srcima: “Možda nam Gospodar žetve neće isplatiti plaću i osigurati hranu koja nam je potrebna, pa bismo trebali naplaćivati ljudima posao službe koji obavljamo za njega.” Tijekom života ponekad smo mislili: “Gospodar žetve nam ne daje dovoljno visoku plaću, pa uzmimo novac koji nam daje i također zahtijevajmo isplatu od ljudi koje nam je poslao da blagoslovimo.”

Ali ono što smo pronašli u Svetom pismu vrlo je drugačiji način od onoga što vidimo oko sebe.  Evo što smo naučili: službu evanđelja treba podržavati, a ne prodavati. Jednostavno je i duboko. Dakle, što mislimo pod “službom evanđelja?” Evo kako ga definiramo prema onome što nalazimo u Bibliji: služba evanđelja je sve što izravno prati naviještanje evanđelja. Vjerujemo da to uključuje stvari kao što su poduka biblijskog jezika, kršćanske knjige svih vrsta, obrazovanje u sjemeništu, biblijsko savjetovanje, propovijedanje, glazba za bogoslužje, prijevod Biblije, molitva i još mnogo toga. 

Ali u početku smo pomislili: “Čekaj! Tisuće uglednih službi bave se prodajom službe evanđelja u gotovo svim njezinim oblicima. Dakle, moramo biti u krivu, budući da postoji toliko kontra primjeri oko nas.” Budući da smo se navikli na ljude kojima se divimo da naplaćuju novac za svoje propovijedi i knjige, odlučili smo da odgovor mora biti podijeliti kršćansku službu u kategorije koje je u redu prodavati i druge koje nisu. Ali netko bi se mogao zapitati: “Zašto nam je neugodno naplaćivati novac za molitvu za nekoga, ali bi bilo potpuno u redu s prodajom digitalne knjige o molitvi?” Digitalna knjiga nema materijalne troškove koje treba pokriti. I molitva za nekoga i pisanje knjige o molitvi oduzimaju dragocjeno vrijeme i energiju. Zašto jedno mora dobiti naknadu, a drugo ne? Jednostavno nismo mogli pronaći opravdanje za to u Svetom pismu. Opet su nas mučila pitanja poput: “Zašto bismo osudili naplatu ulaznice za slušanje pastorove propovijedi u nedjelju ujutro, ali onda bismo bili u redu s naplatom novca za preuzimanje digitalne snimke te propovijedi? Bi li Isus stavio paywall na digitalnu snimku svoje propovijedi na brdu? Zarađuje li tantijeme od prodaje njegovih pisanih verzija? Zašto ne?”

Ono što smo naučili je da svako doba povijesti ima svoje ugledne grijehe, a svaka zemlja i kultura ima svoja osebujna iskušenja.Prije 1500 godina bio je ugledan grijeh platiti položaj kršćanskog vodstva. Prije nekoliko stotina godina bio je ugledan grijeh naplatiti novac za najam mjesta za sjedenje u crkvi. Mnogi su ljudi previdjeli te slijepe točke. Može li biti moguće da bi najbogatija kultura u povijesti svijeta mogla doći u iskušenje da služi novcu više od Boga u određenim područjima, a da toga nije ni svjesna? Došli smo do zaključka da smo svi mi u bogatim područjima poput Sjeverne Amerike u iskušenju na ovaj način.

Dok smo nastavili istraživati što Biblija ima za reći o ovom pitanju, otkrili smo da je poučno da Pavao nije naplaćivao novac ljudima da imaju pristup njegovim pismima ili da ih kopiraju, te se protivio ideji zarađivanja za život kao “trgovac Božjom riječi” (2. Korinćanima 2,17) ili čak da ga se doživljava kao nekoga tko misli “da je pobožnost sredstvo financijske dobiti” (1 Tim 6,5). Vjerovao je da prodaja istine i službe ugrožava iskrenost Kristova sluge. Njegova strast da slobodno širi istinu bila je u korak s Isusovim srcem, koji nikada nije naplaćivao govorne obveze i nikada nikoga nije obvezivao da mu daje novac za službu.

Imali smo mnogo ozbiljnih razloga za razmatranje, pogotovo jer živimo usred visoko komercijalizirane klime kršćanstva. I još jednom nismo mogli zaobići jasno svjedočanstvo Svetoga pisma: službu evanđelja treba podržavati, a ne prodavati. Postali smo osuđeni da služba evanđelja nikada nikoga ne bi trebala staviti pod obvezu davanja nekome tko radi za Boga. Ako netko radi za Boga, sam Bog će mu isplatiti njegovu plaću, osiguravajući mu hranu i druge potrebe kroz slobodnu velikodušnost njegova naroda. Bog je vjeran gospodar, i dat će svojim radnicima izuzetno iznad i iznad onoga što oni mogu zamisliti, a njegovi radnici ne bi trebali zahtijevati/zahtijevati ovu odredbu od onih koji nisu Bog (naplaćivanje naknada, paywalls, itd). 

Pavao je napisao: “Mi podnosimo sve radije nego da ometamo Kristovo evanđelje” (1 Kor 9,11-12). A u 2. Korinćanima 11,7-9 rekao je: “Je li mi bio grijeh spustiti se kako bih vas uzdigao propovijedajući vam evanđelje Božje besplatno?… čuvao sam se od toga da vam na bilo koji način budem na teretu, i nastavit ću to činiti.” 

Drugim riječima, Pavao je podržavao model službe koji je Isus uspostavio u Mateju 10 da slobodno služi evanđelje kao Božji sluga, a ne kao čovjekov. Dakle, dok smo nastavili pretraživati svete spise, vraćali smo se uvijek iznova do istog zaključka: trebamo plivati protiv kulturne struje unovčavanja svega i slijediti Isusova i Pavlova učenja. Dvije iznimno korisne knjige na našem putu razumijevanja Božje želje u ovom području bile su The Dorean Principle i The Christian Commons. Srdačno ih preporučujemo kao ljubazne i ljubazne resurse koji će pomoći rasvijetliti ovu tešku temu. 

Evo analogije koja nam je razjasnila stvari: kada kraljevski vojnik radi za kralja, bilo bi pogrešno da prima novac od građana koje štiti kao da je to plaćanje za njegov rad (1 Kor. 9:7). Način na koji bi stvari trebale funkcionirati je da građani plaćaju porez kralju, a kralj plaća svoje vojnike od tog novca od poreza. Ako vojnik traži novac od kraljevih podanika, kao da njihov porez duguje njemu, a ne prijestolju, može biti proglašen krivim za iznudu. Naposljetku, vojnik koji prihvati bilo koji oblik izravnog plaćanja od građana prestaje djelovati isključivo u ime kralja, kao ovlašten, i počinje djelovati iz vlastitih interesa. “Slično tome, kad bi Pavao prihvatio novac od Korinćana kao izravnu (neposredovanu) isplatu za svoju službu tamo, poništio bi svoj status Kristova sluge” (The Dorean Principle). Drugim riječima, Krist je naš kralj. Dajemo mu slobodno jer smo građani njegova kraljevstva. Oni koji rade za njega u službi (Kristovi vojnici) trebaju ovisiti 100% o njemu da zadovolji njihove potrebe bez traženja plaćanja od građana kojima su poslani služiti. U praktičnom smislu to bi bila razlika između 1) nekoga tko nam daje besplatnu ponudu (iz zahvalnosti, odanosti i obveze prema Bogu) za slobodno poučavanje hebrejskog, i 2) nas koji zahtijevamo plaćanje od Božjeg naroda za poučavanje hebrejskog prije nego što može biti blagoslovljen njime.

Tada se narod radovao zbog svojih vođa’ spremnosti da daju, jer su dali Gospodinu svim srcem. Kralj David također se jako radovao. —1 Ljetopisa 29:6